Bio sam savršeni bezbožnik, a onda sam iz dosade otišao na izlet u Međugorje

Kao mladić počeo sam slušati glazbu punu veličanja zla, uživao sam u svemu i svačemu samo ne u ljubavi prema Bogu. Grijeh na svakom mom koraku. Blud, nemoral, psovka, nečistoća duha i tijela, heavy metal, punk, rasizam i neonacizam, tetoviranje, egoizam, arogancija,… su mi do tada pružali zadovoljstvo i uživao sam u tome, ali to je sve bilo samo trenutno, isprazno zadovoljstvo.

22. lipnja 2007., 6 sati ujutro, krećemo iz Rijeke prema Međugorju.

Mjesec–dva prije polaska, moj prijatelj i kolega s posla Miro mi je pričao o Međugorju, o njegovim hodočašćima i događanjima tamo (da ne kažem – bio dosadan, jer tada sam na to gledao tako) i kad me pitao želim li ići jer ima organizirano hodočašće, pomislih: ”Mogao bih. Nisam još nikad tamo bio, a imam nešto novca i vremena pa idem.”

Kad smo krenuli busom, jedna gospođa je ustala, uzela mikrofon, pozdravila nas sve i naglasila: ”Mi idemo na hodočašće, ne na izlet!” Kad sam to čuo rekao sam u sebi: ”Ma šta ova priča, ja baš idem na izlet.” Bila je to gospođa Ljiljana, organizatorica hodočašća i voditeljica molitvene zajednice Kraljice Mira. Nastavili smo put uz pjesmu i molitvu. Uzeo sam svoj mp3 player, stavio slušalice i slušao heavy metal koji sam u to vrijeme obožavao. U popodnevnim satima stigli smo u Međugorje u svoj smještaj. Nešto kasnije išli smo prema crkvi svetog Jakova na molitveni program. Miro me je stalno nagovarao: ”Hajde na ispovijed!” Otimao sam se kao riba na udici izgovorima da ne bih sada, ne sjećam se kako je to išlo i slično, ali Miro je bio ustrajan. ”Samo idi kod svećenika i reci da se slabo znaš moliti i on će ti pomoći”, bio je ustrajan Miro. Sjeo sam kod prvog  kod kojeg je pisalo ”Hrvatski” i rekao da se nisam 24 godine ispovjedio. Bio je to fra Mario Knezović, kasnije sam mu saznao ime vidjevši jedan njegov tekst na portalu Međugorje-info. Bio je pun razumijevanja, ispovjedio me i rekao: ”Gospa te je ovdje pozvala.” Tada sam nakon tko zna koliko vremena opet bio na svetoj misi i primio svetu Pričest (do tada sam više od 20 godina išao na misu samo kada se netko vjenčavao ili umro, a i tada sam više vremena proveo ispred crkve ili u obližnjem kafiću). Na propovijedi je svećenik govorio, a imao sam osjećaj kao da baš meni govori jer sve što je rekao je bilo baš ono što se meni događalo do tada. U potpunosti sam se prepoznao u svemu vezano za moj dotadašnji život. Sve to me se jako dojmilo. Počeo sam razmišljati o sebi, kako sam živio u grijehu, svemu lošem što sam činio, a uopće me nije bilo briga za to, samo da je po mome.

Sljedeći dan je također bio pun događanja i dojmova. Posjetili smo Široki Brijeg i fra Jozu Zovka. U Međugorju u šatoru slušao sam vidioca Ivana i njegovo iskustvo s Gospom. Otišli smo u Cenacolo. Dečki koji su tamo svjedočili o svom životu, drogi i obraćenju su me jako obradovali tim svojim činom. Nisam bio naviknut da netko tako otvoreno govori o sebi. Otišli smo u Oazu mira u kapelicu Milosrdnog Isusa. Jedinstven događaj vidjeti Raspetoga na tome mjestu. Tko je bio tamo, zna o čemu govorim. Navečer ponovno molitveni program i propovijed koja i opet govori meni i o meni. Jednostavno nisam mogao vjerovati, kao da s oltara svećenik govori meni, a ne okupljenom mnoštvu. Prisustvovao sam i Klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom. Također, jedinstven doživljaj za mene još i dan-danas. Proveo sam ga u molitvi na koljenima na onim kamenčićima koji su me boli u koljena. Tada sam osjetio da je promjena počela. Gospa me je povela na put obraćenja.

B. E. Murillo “Obraćenje Svetog Pavla”, ulje na platnu

24. lipnja pošli smo na Križevac. Uz molitvu Križnog puta, Gospine krunice i pjesmu. Ljiljana me zamolila da li bih čitao posljednju postaju što sam, naravno, prihvatio iako mi je bilo malo neugodno, ali nakon toga sam osjećao kao da mi Gospa kaže: ”Evo, dovela sam te do Križa.” Kleknuo sam pred njega i ovaj put iskreno se molio za oprost, za svoje grijehe, za moju familiju i prijatelje… Navečer svakodnevni molitveni program, vulkan osjećaja u meni, Klanjanje. Saznali smo da će vidioc Ivan imati ukazanje na Podbrdu. Nisam znao gdje je to. Pratio sam narod koji je tamo išao i popeo sam se od Plavog križa prema Gospinom kipu koji sam vidio 10-ak metara ispred sebe, ali nisam bliže mogao. Molitva krunice uz pjesmu. Odjednom tišina. Na razglas su rekli da uskoro Gospa dolazi. Klečao sam sa svojim mislima da od toga neće biti ništa kao da sam očekivao da ćemo ju svi vidjeti ili barem ja. Ivan je pročitao poruku koju mu je Gospa dala i dio jedne rečenice me je pogodio jer Gospa se obratila meni: ”…pozdravljam sve nazočne,…, nevjernike,…”. Prepoznao sam se.

25.lipnja, Podbrdo, Križni put, Gospina krunica, pjesma, molitva na koljenima pred Gospinim kipom. Ovaj put sam na sve to totalno drugačije gledao. Moj novi život je počinjao. Posjetili smo još i zajednicu Kraljica Mira. Navečer molitveni program i nakon njega, oko 22 sata povratak u Rijeku.

Plodovi Međugorja su počeli od tih dana. Iz dana u dan sam nova osoba.

Djetinjstvo i život koji sam do tada imao nije bio lak. Od samog rođenja sam nosio težak križ za jedno dijete. Gubitak roditelja s 5 mjeseci života, odrastanje uz djeda agresivnog alkoholičara, gotovo svakodnevna svađa u kući, siromaštvo,… Kao mladić počeo sam slušati glazbu punu veličanja zla, uživao sam u svemu i svačemu samo ne u ljubavi prema Bogu. Grijeh na svakom mom koraku. Blud, nemoral, psovka, nečistoća duha i tijela, heavy metal, punk, rasizam i neonacizam, tetoviranje, egoizam, arogancija su mi do tada pružali zadovoljstvo i uživao sam u tome, ali to je sve bilo samo trenutno, isprazno zadovoljstvo. Lutanje od jednog do drugoga tražeći što će mi pružiti novi način užitka i sreće i opet nikad nisam bio zadovoljan. Stalno mi je nešto nedostajalo. Bila je to Božja ljubav koju tada nisam prihvaćao niti me zanimala, ali On je bio strpljiv i čekao da se vratim.

Od povratka iz Međugorja nedjelja mi je nezamisliva bez svete mise, a dan bez molitve. Odbacio sam sve što sam do tada smatrao meni važnim. Sve materijalno vezano za to sam uništio i bacio u smeće i okrenu se Gospodinu. Duhovni život je počeo rasti, a Božja providnost se pobrinula za mene. Vraćao sam se u Međugorje svake godine da zahvalim Gospi na tome. Primio sam i sakrament svete Potvrde – Krizmu koju kao dječak nisam primio. Počeo sam od tada svaku svetu misu na koju sam išao prikazivati za kršćansku djevojku. Potrajalo je to nekih godinu i pol, ali bio sam ustrajan. Danas je ona moja supruga i imamo predivnog sinčića kojemu smo ime nadjenuli po svetom Mihaelu Arkanđelu. Živimo skromno, ali nikad nam ništa ne nedostaje. Kad god se njoj činilo da nećemo moći nešto riješiti rekao sam joj mirno: ”Ne brini. Ima tko se brine za nas.” Danas se ni ona više ne brine jer uvijek sve bude kako treba. Predali smo sve što imamo Gospodinu u ruke.

Sada hodočastim Gospi zajedno sa svojom suprugom u Međugorje da bi smo zahvalili Majci na svemu što je učinila za nas, za njen zagovor, molitve i što je vratila Ocu sina razmetnoga.

Vaš brat u Kristu, Mišo

(preuzeto s portala Bitno.net)

“Jer sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se! (Lk 15, 24)

Odgovori