Fantom fašizma

Ekstremna ljevica u Hrvatskoj nikada nije nadrasla svoju opsesiju fantomom fašizma. Zašto fantomom? Jer je fašizam kao ideologija povijesno poražen. Fašizam je fantom od kojega žive čete intelektualnih komesara i „ghostbustersa“ u medijskim i političkim krugovima. Ako fašizma nema, oni će ga izmisliti jer su stručnjaci za fašizam. Oni prepoznaju sve njegove varijacije. Fašizam ovdje, fašizam ondje, na ulici, u uredu, u trgovini, pred šalterom u banci – svugdje će oni vidjeti prikriveni fašizam, samo ga neće pronaći u sebi i svojoj opsesiji.

Zamislite kako je nesretnicima živjeti s tom opsesijom, svakog jutra se buditi u „fašističkoj“ stvarnosti. Oni kao vrli antifašisti u „fašističkoj“ zemlji. Ako već nigdje ne nađu dokaze o postojanju i djelovanju neke fašističke falange, onda odu na stadione i osluškuju eho ……spremni….od detektiranja „ustaških pozdrava“ žive nakon toga danima. To ih hrani i potkrepljuje njihove teorije. Traže fosile i ostatke diluvijalnih fašista kako bi dokazali genezu fašizma u ljudskoj vrsti, a posebno u narodu kojemu – eto, slučajno – pripadaju.

Oni su jedini pravi europski branik protiv nadirućega fašizma koji se budi na kontinentu. Svakog jutra, kad ustanu u „fašističkoj“ realnosti, oni jedu svoj antifašistički doručak, misle svoje antifašističke misli, slušaju antifašističku glazbu, piju antifašističku kavu i peru svoje antifašističke zube zasigurno antifašističkom zubnom pastom. Nakon toga izlaze van vrlo oprezno jer vani ih vreba fašizirana stvarnost i čudno je kako ne nose skafandere jer moguće da je zrak koji udišu zagađen fašizmom, nije sigurno da je sto posto antifašistički. I već kad sjednu u tramvaj, pitanje je li i taj tramvaj fašistički ili antifašistički. Nije lako živjeti antifašističkim životom u fašističkoj zemlji. Iskrenog antifašistu trebalo bi brinuti zašto tako lagodno, udobno i slobodno živi u fašističkoj stvarnosti – nešto nije u redu s njegovom budnošću. I kad već pojede svoj antifašistički ručak i obavi svoje antifašističke poslove, pitanje je hoće li večer koja dolazi biti antifašistička večer ili pak fašistička noć.

Tako naš vrlo, prosječni antifašist, novinar, pisac ili kazališni redatelj, živi u stalnoj paranoji od vlastitoga fantoma. Nije lako u glavi svakoga dana imati misli o fašizmu. Uostalom, nikad ne znamo kad se misli o fašizmu mogu pretvoriti u fašističke misli. Zamislite da svaki dan mislite o vampirima i da su svi ljudi oko vas vampiri. Strašno, zar ne? Vaš put bi, logično, bio put za Vrapče. Ali ne, Hrvatska je toliko slobodna zemlja da možete postati i kazališni intendant, a u nekoj varijanti i predsjednik države.

Svaki totalitarni um sakati samog sebe ali i sve oko sebe. On dokida život kao život u njegovoj lepršavoj dinamici i nepredvidljivosti. Kad se takav um dohvati pera onda on vidi samo karikature a ne karaktere. On vidi samo bijelo, crno i sivo, boje ne vidi, slijep je na cijeli spektar. Teško mu je razumjeti da život nije ni fašistički ni antifašistički, da ljudi nisu stvoreni kao fašisti i antifašisti, i da između tih ideologema postoje svjetovi i svjetovi, čitave galaksije, kulture, karakteri, sudbine, povijesti, baštine, vjera, duh, ljepota, snaga, dubina, širina i visina – o Bože, kakvi su to jadni mali umovi koji ne shvaćaju tu očevidnost života kao otajstva? Oni sami su, zapravo, postali vlastiti fantom, oni su fantom kojega progone i koji njih progoni. Poštedite nas, dakle, svojega ludila. Molimo vas u ime medicine i umjetnosti. Postoji stručna pomoć koju možete dobiti.

Zoran Vukman

 

Odgovori