Nekoliko misli o Istambulskoj konvenciji

Stvar je u tome da se u vremenima “diktature relativizma” od duhovnih pastira, prije svih, očekuje i traži potpuna jasnoća u izražavanju stavova o pojedinim stvarima, naročito bitnima za budućnost naroda.
Sve je više životnih situacija u kojima se treba izjasniti ili-ili, ironično, one se događaju u dobu kad većina misli kako se svaki problem i svako opredjeljenje može premostiti kilavim dvosmislenostima, samo da vas netko ne proglasi ekstremnim, fanatičnim i politički nekorektnim. Čarobna im je riječ – dijalog. A uz kavicu možemo pričati štogod, i uz pivo raspravljati, “kužiti svijet” do mile volje, no što s tim na koncu konaca?
Čak su neki stekli takvo umijeće da mogu i korektno biti politički nekorektni. To su ipak rijetki majstori koji su naučili broditi bespućima orvelijanskog novogovora. Ali i njih će na kraju uloviti GREVIO ili kako će se već zvati to tijelo, s kojim će HBK sutra isto dijalogizirati. I dok HBK dijalogizira, vrag nosi svoje, i ne samo Pradu….

Ne znam je li predsjednik HBK, nadbiskup Želimir Puljić svjestan da njegova poruka o odgodi ratifikacije Istanbulske konvencije i organiziranje znanstvenog skupa zvuči kao farizejsko izmotavanje, jer predmet je pred završnim političkim činom. Ni za kakve znanstvene skupove (a smiješno je i pomisliti da bi ih itko organizirao u ovom času) nema vremena, a sama odgoda ratifikacije ne bi značila ništa, jer i u slučaju odgode, vrlo brzo bi opet došla na dnevni red, ako ne za mandata ove Vlade, onda iduće. Zašto se izbjegava od strane Crkve odlučno zatražiti odbacivanje ratifikacije tako spornog dokumenta?
Očito je formulacija o odgodi jedna od pregovaračkih pozicija, jer tako bi u ovom času za Vladu i Crkvu vuk bio sit a ovce na broju. Plenković je već išao predaleko, reteriranje bi značilo njegov poraz, napali bi ga slijeva i zdesna, a crkveni vrh mu je dao „pokoru“ za križen na Hvaru, ovaj je to odradio, on i cijela proistanbulska ekipa za Uskrs su se rastrčali po crkvama kao revni vjernici, razgovarao je s kardinalom Bozanićem i po svemu sudeći na djelu je ponovno veliki detant između Bozanića i aktualne (kao i svake prethodne) vlasti.

U zemlji u kojoj se većina deklarira vjernički, pored tolike korupcije, nepotizma, loše politike, ovršnog reketarenja, bankarske samovolje, frustracije mladih i ekonomskih emigracija cijelih obitelji, pored toliko neobrađene zemlje, nedostatka posla, osim sezonsko-turističkog, podcjenjivanja pameti, struke, sposobnosti, pored toliko zlobe i jala, podjela i laži, nezdravog ozračja u društvu, i da ne nabrajam dalje – svi su pravednici među narodima, svi su čisti i nevini, nitko nije kriv – tko je onda kriv? Gdje nam je duh iskrenog kajanja?
Kako to da nitko od korumpiranih političara, menadžera i ostalih većih zvjerki, pogotovo onih koji su prošli kroz Remetinec kao kroz pravosudni rotor i izišli van, nije ni osuđen pravomoćno, a niti se kaje i osjeća krivim za ekonomsku, duhovnu i moralnu propast jedne zemlje, jedne države koja je mogla biti majka a ne maćeha i novim naraštajima Hrvata!?

HBK, dakle, uvjetno prihvaca Istanbulsku konvenciju. Cinik bi se nakon svega zapitao: zasto su onda ovcice prosvjedovale? Na kraju se Plenkovic i Brozanic dogovorili. Nadbiskup Puljic kaze da je 95 posto sadrzaja u IK pozitivno. To je kao da vam nad zatrovanim izvorom kaze: ne brinite, samo je pet posto otrova u vodi. A ja bih rekao, ne moze se pet posto biti glup a 95 posto pametan, nego kad si glup, onda si sto posto glup.

Odmah nakon protekle Pashe, sastao se hrvatski Veliki svećenik s hrvatskim Pilatom, upraviteljem hrvatske Judeje, još ne znamo što su dogovorili u vezi ratifikacije Istanbulske konvencije, i je li se Veliki sinderij, odnosno HBK usuglasio sa samim sobom.