Valentin Perković – Hrvati su ratnici i sportaši, a sada je vrijeme za biznis! Budimo i tu najbolji!

Kada pokušavamo opisati kako izgleda i što misli te radi jedan “prosječan” australski Hrvat ukratko opisan životni put gospodina Valentina Perkovića daje najbolji odgovor. Naš novinar posjetio ga je u njegovom novo otvorenom restoranu na jednoj od najpoznatijih svjetskih plaža onoj na Bondi Beach u Sydneyu. Evo što smo u razgovoru čuli od gospodina Valentina Perkovića;

– Rođen sam u Port Kembla kod Wollongonga i odrastao sam uz starijeg brata i sestru. Moji roditelji su emigrirali iz Ravnih Kotara kod Zadra ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Pokojna mama Zorka je iz Podluga a otac Duško iz Polače. Došli su u Australiju jer nisu imali uvjeta za život u bivšem komunističkom sistemu. Nakon dolaska u Australiju zaposlili su se u željezari u kojoj su oboje radili teški posao da bi prehranili svoju obitelj i pružili im sve što nisu mogli u bivšoj Jugoslaviji. Ovo je tipična priča za naše Hrvate u Australiji. Moja obitelj je uvijek bila uključena u Hrvatsku zajednicu, svake nedjelje smo išli u crkvu , tamo sam pohađao i školu hrvatskog jezika a sa bratom Šimom i sestrom Ivkom plesao sam folklor. 1984 godine tata je bio predsjednik nogometnog kluba tako da sam igrao i nogomet.

– Sjećam se kao dijete kad bi išli u Sydney gledati “Croatiu” u Edensor Parku, to su mi jedne od najljepših uspomena iz djetinjstva kad sam maštao da ću igrati za njih kad odrastem. Sjećam se i čestih zabava koje su uvijek bile prepune naroda. Brat Šime je neko vrijeme imao svoj bend, svirali su stare hrvatske hitove sedamdesetih. To je bilo vrijeme kad su svi sanjali Hrvatsku, često smo odlazili na demonstracije “Croatia must be free” su bili naši slogani. Jako sam ponosan na našu malu zajednicu u Wollongongu. Iako smo malobrojni bili smo dosta aktivni. I dan danas smo kao jedna velika obitelj. Moja obitelj nije posjetila Hrvatsku prije 1990-ih jer je tata bio član HOP-a(Hrvatski oslobodilački pokret) i nije htio riskirati zbog izdajica medu nama. Nažalost ti isti ljudi su samo “prominili kapu” i oni su sad “veliki Hrvati”. Ja im to nikad neću oprostiti jer nisam imao prilike upoznati svoje djedove i baku.

– Svoju drugu baku Zorku sam tek upoznao kad sam kao dragovoljac otišao iz Australije u Domovinski oslobodilački rat u Hrvatsku u kojem sam sudjelovao 1994 i 1995 godine.

Polača i Podlug su bili zapaljeni od ruke četnika i baka protjerana, imala je tada 94 godine. Sjećam se kad smo se prvi put upoznali pa sam je pitao koji rat joj je bio najgori jer je prošla Prvi, Drugi i Domovinski a ona mi je na to odgovorila – ovaj sinko jer su mi zapalili kuću i potjerali me. Uspjela se vratiti u svoju kuću gdje sam imao priliku brinuti se o njoj neko vrijeme.

– Poslije rata sam otvorio caffe bar u Benkovcu i uživao sam tamo sa mojim suborcima. Dolazili su i njemački NATO, vojska je često pila kod mene u caffe baru “Valentino”, to su bili jako zanimljivi dani, ljudi su bili sretni jer su se napokon vratili svojim kućama. Nažalost nisu svi imali tu sreću, najgore je onima koji su izgubili svoje bližnje . U kafiću sam upoznao ljubav svog života i srodnu dušu Sanju, ljubav na prvi pogled. Odmah smo se vjenčali i dobili dvoje prekrasne djece Katarinu i Patrika. Probali smo živjeti u selu Polača ali uvjeti su bili jako loši. Supruga Sanja nije dobijala plaću mjesecima a ja nisam uspio registrirati firmu. Tako sam nakon 6 godina provedenih u Hrvatskoj odlučio da se vratim u Australiju sa svojom obitelji.

– U Australiji sam odmah otvorio svoju firmu a zatim i kupio kuću. Nakon skoro 30 godina rada u građevinarstvu odlučio sam se za promjenu te sam tražeći naišao na “Surf’n’fries” brend, restoran pomfrija koji je osnovan u Rijeci 2008. godine. Nakon razgovora sa obitelji donijeli smo odluku. Sin Patrik je ostavio svoj dotadašnji posao, potpisali smo ugovor i nakon sedam mjeseci pomnog planiranja otvorili smo prvi restoran na Bondi Beach u Sydneyu. Odlučili smo se za tu lokaciju jer je to svjetski poznata plaža, kao što je i Sydney Harbour Bridge i Opera House. Nadamo se i vjerujemo da ćemo na taj način svojim radom i podignuti te povećati i marketing za naš brend. Za osnivače brenda Andriju Čolaka i Denisa Polića imam samo lijepe riječi jer su od početka jako profesionalni i korektni. Njihov entuzijazam se odrazio i na nas tako da ne sumnjamo u uspjeh. Imamo i “food trailer” koji će biti u funkciji za par mjeseci i na taj način ćemo plasirati brend na mnogo različitih lokacija. Jako je zanimljiva i genijalna ambalaža koja se proizvodi u Hrvatskoj za naš brend jer možeš držati pomfri, sos te hranu od ribe ili piletine, piće, sve u jednoj ruci dok je druga ruka slobodna.

– Gledajući na budućnost  naše Hrvatske najsretniji bi bio da vidim slobodnu Hrvatsku, oslobođenu robstva komunizma, te mlade ljude koji se vraćaju u Hrvatsku a ne da odlaze zbog teških ekonomskih prilika. Imamo najljepšu zemlju na svijetu i mogli bi živjeti kao kraljevi ali još uvijek nažalost imamo taj isti mentalitet kao prije rata. Ja sam čovjek kojem je čaša uvijek pola puna a ne pola prazna tako da nikada neću prestati raditi na tome. Ja i moja prijateljica Alenka Bonić vodimo jednu jako dobru facebook stranicu koja se zove #MakeCroatiaGreat gdje ne želimo politiku, nego samo pozitivne razgovore oko umjetnosti, promoviranja hrvatskog turizma, sporta i hrvatskih proizvoda. Imamo skoro 4000 članova iz cijelog svijeta. Budućnost Hrvatske i hrvatskog zajedništva po mom mišljenju ne leži među političarima nego medu ljudima i biznisom. Kada razmišljam o Hrvatskoj mislim da politika i birokracija samo koče rast, zato treba što prije smanjiti broj općina, podpuno ukinuti županije i što prije otići iz te birokratske noćne more zvane “Europska Unija”. Trebamo gledati sami sebe i usmjeriti fokus prema slobodnom tržištu, tek onda ćemo vidjeti rast i blagostanje. Vjerujem u naš narod jer sam bio svjedok svega toga i slavnih dana Domovinskog rata. Divim se i poštujem hrabre ljude koji su se borili devedesetih godina, koji se ničega nisu bojali, koji su postavili temelj za ostvarenje vizije koju svi trebamo dijeliti. Imao sam prilike upoznati mnogo takvih ljudi kad sam bio u Hrvatskoj i svi se slažemo da je najbitnije ne predavati se, ne odustajati , ne svađati se oko malih i nebitnih stvari i udružiti se jer to nam je jedini izlaz.

– Ako je naša nogometna reprezentacija mogla osvojiti u najpopularnijoj i najpoznatijoj igri na svijetu treće pa ove godine drugo mjesto na svjetskom prvenstvu, zašto isto tako mi Hrvati i Hrvatice ne bi onda i bili među najboljima u svijetu ili i najbolji i u biznisu?

– Pobijedili smo u ratu, među najboljima smo u svijetu u skoro svim sportovima, pokažimo sada drugima da smo i u biznisu najbolji!

 

Odgovori